” (…) Ideja o priređivanju izložbe dela savremene srpske umetnosti koja se nalaze u privatnim kolekcijama potekla je prevashodno iz želje da se pokaže značaj domaćih kolekcionara za razvoj umetničkog tržišta u jednoj sredini u kojoj, u nedostatku razvijenih institucija, upravo tržište uslovljava postojanje i održavanje sistema umetnosti. Sa ciljem da konstatuje ali bez namera da kritikuje zatečenu situaciju, koja je uslovljena samom sredinom u kojoj u stanju prolongirane tranzicije upravo oblast kreativnog, kulturnog i u biti nematerijalnog najviše ispašta, ova izložba želi da istakne da, čak i u takvim uslovima, umetničko tržište u Srbiji ipak postoji i razvija se.

Kroz nekoliko desetina radova mnogih značajnih predstavnika domaće umetničke scene počev od perioda šezdesetih pa sve do savremenih mladih stvaralaca, izložba „Kolekcionar kao kustos“ predstavlja reprezentativna dela iz privatnih zbirki onih kolekcionara, trgovaca umetninama, galerista, patrona i pokrovitelja umetnosti u Srbiji koji su imali, može se slobodno reći, hrabrost da se upuste u avanturu ulaganja u umetnička dela njima savremenih umetnika. Kao rezultat njihovih individualnih poduhvata determinisanih mahom ličnim ukusima i naklonostima određenim pravcima i autorima, nastale su neke od najreprezentativnijih kolekcija savremene umetnosti u našoj zemlji, koje mogu parirati muzejskim zbirkama ne samo po izboru prisutnih imena, već i po hronološkoj liniji, sličnosti poetika zastupljenih autora i svim drugim karakteristikama koje odlikuju kvalitetne muzejske kolekcije. Na taj način, kolekcionar /individua približio se kustosima /selektorima koji određuju sastav javne zbirke koja ima za cilj da objektivno predstavi presek ili stanje pojava u umetnosti određenog perioda. Individualni izbor jednog ljubitelja umetnosti, koji najčešće nije stručnjak, ova izložba teži da prikaže kao izbor koji rezultira jednakim uspehom kakav postižu timovi stručnjaka koji definišu sastav, koncept i izgled jedne muzejske kolekcije.

S obzirom da teži da naglasi značaj sakupljanja savremene domaće umetnosti, na izložbi u Arte galeriji zastupljeni su samo oni stvaraoci koji su još uvek umetnički aktivni. Dela pojedinih autora odabrana su kao reprezenatativna za posebne pojave, grupe i pravce, poput dela Miodraga Protića kao predstavnika Decembarske grupe, prve progresivne i modernistički orijentisane grupe u posleratnoj Srbiji, ali i kao umetnika koji je od tada dosledno razvijao sopstvenu poetiku geometrijske apstrakcije. Na ovu liniju slikarstva geometrijske apstrakcije nastavljaju se i dela Bore Iljovskog, pa i nekih mlađih stvaralaca poput Saše Pančića, dok je druga vrsta apstraktnog slikarstva, više ekspresionističke prirode, predstavljena delom Đorđa Ivačkovića. Jednom kada se izborila za sopstvenu autonomiju, slika je u našoj umetnosti oživela u različitim vidovima koji su nekada pratili savremene tendencije u internacionalnoj umetnosti, kao što je slučaj sa ne-modernističkim varijantama pop-arta koje su ovde prikazane ranim delima Dušana Otaševića i Predraga Neškovića, ili onih vrsta pop-a koje nekada zalaze u područja konceptualnog, a koje su predstavljene delima Damnjana i Bojana Bema. Proto-postmodernističko slikarstvo Mediale predstavljeno je ranim radovima Dada Đurića, Ljube Popovića, Vlade Veličkovića ali i onih autora koji su svoju poetiku crpli iz nasleđa Mediale i fantastičnog slikarstva, poput Miloša Šobajića i Voje Stanića. Konceptualna umetnost, koja hronološki takođe nije kaskala za evropskom i svetskom art scenom, a koja je za izložbu ove prirode posebno zanimljiva kada se ima u vidu njena, često dovođena u pitanje, komercijalnost, zastupljena je ovde delima jednog od njenih najizrazitijih predstavnika u našoj sredini, Raše Todosijevića, ali i Vladana Radovanovića koji na osoben način razvija analizu povezanosti slike, reči i zvuka. „Novu sliku“ osamdesetih i divergentnu scenu devedesetih predstavljaju radovi Čede Vasića, Milete Prodanovića, Marije Dragojlović, Mrđana Bajića, Zdravka Joksimovića, Gordana Nikolića, Selmana Trtovca, Milana Staševića, Dragana Azdejkovića, Aleksandra Cvetkovića i Vladimira Dunjića. Umetnost na prelazu u novi vek prikazana je radovima Uroša Đurića, Đileta Markovića, Biljane Đurđević, Dejana Kaluđerovića i Mihaela Milunovića, od kojih mnogi već imaju mesto u muzejskim ili drugim javnim kolekcijama, a posebno mesto rezervisano je za mlađe stvaraoce, poput Marka Crnobrnje, Andree Ivanović Jakšić, Ivone Pleskonje, Tadije Janičića, Maje Obradović i Ivane Ivković, za koje je posebno značajno prisustvo njihovih dela u zbirkama privatnih kolekcionara. (…)”

(deo teksta Ivane Benović u katalogu izložbe)