Milo Milunović (Cetinje, 1897 – Beograd, 1967)

Milo Milunović se školovao se u Italiji i Francuskoj. Zajedno sa Petrom Dobrovićem i Tomom Rosandićem bio je jedan od osnivača beogradske Akademije umetnosti, gde je i radio kao jedan od prvih predavača. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 1938. godine. Nakon Drugog svetskog rata sa Petrom Lubardom je osnovao Umetničku školu na Cetinju, gde radi kao profesor do 1948. godine, kada se preselio u Beograd. Od 1952. godine bio je redovni profesor Akademije likovnih umetnosti u Beogradu. Dopisni član SANU bio je od 1950. godine, redovni od 1958, a od 1966. bio je i dopisni član JAZU.

Bio je član grupa Dvanaestorica i Samostalni. Crtao je, radio grafike, freske, mozaike i plakate, ilustracije, nacrte za poštanske marke, scenografije i pozorišne kostime, pisao je kritiku i rasprave o umetnosti. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima su: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. godine, Oktobarska nagrada grada Beograda 1958. godine, Nagrada za slikarstvo na I Oktobarskom salonu 1960. godine, Sedmojulska nagrada za životno delo, 1961. u Beogradu, I nagrada na Plavom salonu u Zadru 1964. godine, a odlikovan je i ordenom Legije časti u Parizu 1939.godine.

Glavno obeležije slikarstva Mila Milunovića je precizna kompozicija i prefinjen kolorit. Iako je tokom ukupnog opusa ostao privržen figurativnom slikarstvu, pokatkad se približavao asocijativnoj apstrakciji, ali nikada nije potpuno zakoračio u bezpredmetnu plastičku predstavu. Krajem četvrte decenije Milunović je ušao u interpertiranje forme na impresionistički način, sa dosta svetla i hromatskih rešenja baziranih na valerskim vrednostima prelivenih po površini platna. Poslednji period bio je karakterističan po pojavi ekspresionističkih elemenata, ali ponovo ne striktnih već pre kao jedna nova ideja koja mu je nadalje otvarala nove puteve meditativnog slikarskog kretanja. To su teme donete iz osunčanog mediteranskog područja, pune svetla i kolorita, kompoziciono uravnotežene i precizno definisane kao jasni autorski rukopis koji je Milu Milunoviću definitivno odredio jedno od najznačajnijih mesta u srpskom slikarstvu tog perioda.