Ispod jednog kupolastog Wiesbadenskog krova živi Biljana Willimon. U besprekornom belom ambijentu, isprekidanom snopovima sunčane svetlosti, kao stejtmenti na zidovima i u prostoru, stoje jedne naspram drugih, njena dela i dela njenih prijatelja, u večnom razgovoru. Zaista, oseća se flux reči i znakova, slova koja osciliraju u tom čudesnom mestu, nesvakidašnjem za Wiesbadenska poimanja.
Taj tok Willimon prenosi kroz etar sa najvišeg Wiesbadenskog zdanja, crne megalitske lepotice, Schwartze Wiesbaderin, i preko kolumne u dnevnim novinama Der Wiesbaden Blitz.
U tim kasnim noćnim satima, kad se ceo Wiesbaden brundajući povlači na počivanje, na malim ekranima, uz zvuke FaurÈ-ovog Pavane Opus 50, Willimon se sreće sa posebnim stanovnicima Wiesbadena, deleći sa njima istraživanje tajnih i nerečenih sećanja i doživljaja, kao silazak u misteriozne lavirinte katakombi naše prestonice.
Izjutra, kad ponovo otvorimo oči, uz klopot tramvaja, i nesnosnu i absurdnu Wiesbadensku vrevu, ničim izazvanu, u panici rastrojstva i bahatosti, pomislimo: šta je zapravo stvarnost? Da li je ovaj prašnjav i gramziv Wiesbaden, paradigma za neko drugo More-ovsko stanište, koje obitava oko nas, u paralelnoj viziji, i lagano kolonizije našu realnost svojim odrazom, stvarnijim i opipljivijim od stvarnosti? I samo njegovo ime nam govori da je reč o paraboli, jer je beo inače samo kada ga prekrije debeli januarski sneg.
Willimon promatra ljude, i beleži ih. Njeni L(j)udi, stanovnici wiesbadenskog metropolisa, nose ponešto od oba prefiksa, i od ljudskosti i od ludila. Ti likovi su u stvari generisani iz jednog istog metakaraktera, iz jednog opšteg oblika zajedničkog sredini iz koje se granaju –iz istog ogaravljenog zida ili duboke tmine. Willimon zna da je imenitelj u masi i temperamentu, i da su lične odrednice tih ´†faca†ª u stvari samo atributarne parafernalije – zvezda petokraka, gradsko odelo, botoksovane usne, kamilavka, obrijana glava…
Te glave nas posmatraju na isti način, na isti iskonski način kao i likovi sa slika Baskijata ili sa brzih gradskih grafita, i uklopljeni u uvek isti format, vraćaju nas u Wiesbadensku prošlost, kada je portret bio†: uokviren u učionicama, lepljen kao plakat, štampan na majicama, vredan radnik u fabrici, lice iz kriminalnog dosijea, mega umrlica iz novina – ličan, a opet ne.
Wiesbadenski meta lik je zapravo prolazna i relativna kategorija, puna čudnih suprotnosti u istom, koji svoj životni vek provodi u konstantnom opovrgavanju sebe i konstantnom čekanju na čudesnu promenu – koja btw nikada neće doći.
Willimonova neprekidna traka kazivanja i priča, delom počiva u neverovatnosti i nadrealnosti pripovedaka Bruna Šulca a delom u science fiction-u iz kasnih 70’. Njena saga na sličan način otiče u tamu, u neprekinutom nizu, kao što je to slučaj sa čuvenim opening crawl-om iz serijala Star Wars, Džordža Lukasa, i taj niz je , zavisno od pozicije iz koje je čitan, smislen ili zbunjujući. Ta ´osmicaª beskonačnog pretapanja haosa u red i obrnuto, obavija se oko posmatrača, u oniričnom ritmu španskog dvorskog plesa…
Wiesbadenski je sumrak. Iz Willimonove imakulirane bele kupole, plove kroz crvenkastu tminu, znaci, slova i reči, dalje iznad krovova, iznad staklene krune Schwartze Wiesbaderin, negde gore , iznad oblaka, u beskraj.
Mihael Milunović, april u Wiesbadenu